Tehnologija

Temeljni princip televizije je pretvaranje pokretne slike u električni signal pogodan za prijenos, te obrnuti proces kod prikaza. Za razliku od filma koji snima sliku na dvodimenzionalni medij, televizija mora svesti informaciju o pokretnoj slici na samo jednu dimenziju. To se postiže razlaganjem slike na pojedinačne linije koje se nalaze jedna ispod druge ("skeniranje"). U početku razvoja to se radilo mehaničkim putem (Nipkowljev disk). To je ubrzo zamijenjeno elektronskom zrakom upravljanom električnim ili magnetskim poljem (elektronska cijev). Danas se za snimanje koriste i poluvodički elementi s prijenosom naboja (CCD), a za prikaz postoji i više digitalnih tehnika (LCD, TFT, plazma).

Princip televizije sa slikom u boji zasniva se na pojavi (poznata iz fizike) da se većina boja i njihovih nijansi može dobiti miješanjem svjetlosti iz tri izvora koji svaki za sebe daje dojam crvene, zelene i plave boje (tzv. RGB sustav)

Analogna televizija

Analogna televizija je još uvijek prevladavajuća tehnika emitiranja u većini država svijeta.U upotrebi je nekoliko videostandarda za format slike i način kodiranja boje:

PAL - prenosi se 25 slika (50 poluslika) u sekundi koje imaju po 625 linija
SECAM - 25 slika (50 poluslika) s 625 linija
NTSC - 30 slika (60 poluslika) s 525 linija

Noviji uređaji za prijem podržavaju sva tri standarda i imaju izbornike za dabir pravoga odvojene po kanalima. Ako se koristi televizija krivog standarda, koji ne podržava prijemnik, i dalje će se vidjeti slika, ali će doći do pomaka boja (što obično daje crno-bijelu ili titravu sliku).

Elektroničkim putem je to moguće jednostavno ispraviti pomakom faze (spajanjem kondenzatora između vodiča) (PAL i SECAM), koji su slični. NTSC može pri krivom korištenju izazvati efekt "sužene slike" s "odrezanim stranicama" (widescreen način).

Digitalna televizija

Tehnologija koja dolazi, emitirana bilo putem satelita, zemaljskih odašiljača ili kabelom. Postiže se veća rezolucija slike od analogne TV (525/625 linija analogna - 1080 linija naviše HDTV). Osim toga, ovo omogućuje i mnoge napredne usluge.

Kvaliteta slike i zvuka je općenito bolja od analogne. Međutim, digitalna televizija po svojoj definiciji ima vrlo lijepu sliku i ton do oštre granice, kada signal postaje previše distortiran.

Analogna televizija ima blagi prijelaz, dok kod digitalne ili ima signala ili ga nema. Kad ga ima, moze ga biti u prekidima (digitalne smetnje) ili, ako je jačina signal preko 50% posto (teoretski, u praksi 65% jacine signala je potrebno) to se smatra kvalitetnim digitalnim signalom. Većina uređaja za digitalni prijem ima ugrađene vizualne indikatore jačine signala.

Po samom svom načinu rada, digitalni signal je manje podložan "analognim" smetnjama (prirodni ili umjetni šum ("brum")) i zbog toga daje bolje rezultate pri slabijem signalu.

Najbitniji načini prijenosa digitalnog televizijskog signala su zemaljski DVB-T, kabelski DVB-C i satelitski DVB-S.

Kablovska televizija

Smatra se da je prvi kablovski sistem nastao davne 1948-me godine u dolinama Pensilvanije (USA), postavljanjem prijemnih antena na okolna brda i dovođenjem tv signala do domova. Tada je nastala i skraćenica CATV koja ne znači cable television, kao što mnogi misle, već community antena television. Ova skraćenica se odomaćila i danas se koristi u svijetu kablovske industrije. Ako se malo vratimo u tadašnje vrijeme i uzmemo u obzir da mnogi građani nisu bili mogućnosti da imaju korektan signal na svom tv prijemniku ili nisu nikako bili u mogućnosti da gledaju programe određenih tv kuća, logično je da je kablovska industrija u svom nastanku imala isključivo jedan cilj – prenos tv signala putem kabla do domova građana. Već do 1952. godine kablovski sistemi su imali 14.000 pretplatnika, a do 1962. 800 kabl operatera je imalo 850.000 korisnika.